Da li drvo koje raste ima slobodnu volju ili izbor? Da li lišće koje pada ima slobodnu volju? Da li pas koji laje ima slobodnu volju? Da li beba koja plače ima slobodnu volju? Da li djeca koja se igraju imaju slobodnu volju? Pogledajte pažljivo lice bijesnog čovjeka, da li ima izbora u tom trenutku da bude drugačiji?
Jednom kada znate ko ste, pitanje slobodne volje postane apsurdno. ‘Slobodna volja’ je samo još jedan koncept koji smo izmislili mi ljudi u snivanom svijetu dualnosti. Naš rast i razvoj se odvija organski, spontano – ne postoji niti jedna jedinka odvojena od svega što postoji koja nezavisno bira, odlučuje i djeluje. Stvari se naprosto dešavaju.
Osvrnite se na svoj život – zar niste u svakom trenutku radili nešto što je prirodno slijedilo iz onog prethodnog? Zar niste radili ono što ste smatrali da je dobro, ispravno, moguće, korisno, ono što su vam vaše slabosti, uslovljene reakcije i uvjerenja dopuštali da radite? Niste birali svoje roditelje, svoje tijelo i um, mjesto gdje ćete se roditi, prirodu svog karaktera, emocije i misli koje će vas zaposjesti. Shvatiti ovo, znači oprostiti sebi i uvidjeti da ste u svakom momentu radili najbolje što ste mogli, a to takođe vrijedi i za sve druge koji nas okružuju. Kada znam samog sebe, znam i druge, znam prirodu stvarnosti koja ima svoj neumoljiv tok – koja nam jasno govori – ovo sad je najbolje što može biti trenutno.
Ego koji sanja da je nešto odvojeno od drugih, da ima izbora je takođe samo još jedna kreacija, jedno iskustvo postojanja. Pokušajte pogoditi koja će biti vaša naredna misao. Ne možete. Misao se isto spontano rađa iz duboke misterije postojanja – koja ste vi. Tako da smo svi na kraju krajeva nevina dječica postojanja i uvijek radimo najbolje što možemo. Krivca nema. Nikad ga nije ni bilo – čak ni u onome koji vrišti – ubijte ga, čak ni u onome koji ubija…Ovo otkriće poziva na bezuslovnu ljubav – ‘Oprosti im Bože jer ne znaju šta rade’. Već im je oprošteno jer nema kome da se oprosti jer ništa nije razdvojeno od Boga – stvarnosti – svega što jeste. Kome onda da oprašta?
Byron Katie kaže, ‘Oprostiti znači uvidjeti da se nije dogodilo ono što ste mislili da se dogodilo’. Kada preispitam svoje misli i uvjerenja koje mi pomračuju vid – ostane jasno viđenje, ostane svjedok koji sad s ljubavlju (-bez izbora) doživljava situacije koje su nekad bile izvor patnje. I isto tako – se naprosto desi da praktikujem ili ne praktikujem Rad, i kako god da se desi – savršeno!:)
S ljubavlju,
G.