Da li uvijek nastojite da poboljšate sebe? Da li mislite da će vam postizanje nekih budućih ciljeva ispuniti i donijeti mir?
Kako god zvučalo, neprestano nastojanje da sebe poboljšate ili popravite nosi sa sobom pritajenu patnju. Time nesvjesno govorimo da još uvijek nismo dovoljno dobri, da nam nešto fali, da smo nepotpuni. Time takođe odbacujemo dijelove sebe koje smatramo lošim i nepoželjnim, cijepamo se na dva i više dijelova, poredimo se sa drugima i tako uvijek gubimo sebe. Sve ovo je praćeno nadom da će se samoostvarenje desiti nekad u imaginarnoj budućnosti – da će mir doći sa savršenstvom, sa prosvjetljenjem ili (ako niste od onih koji traže prosvjetljenje) sa ispunjavanjem ciljeva i želja.
I ja sam nekad pokušavala da budem dobra, prisutna, smirena, savršena itd. i to je bilo iscrpljujuće. Branite ili popravljate ono što se odbraniti i popraviti ne može jer je tek san – misao ‘ja’. Stalno imate osjećaj da vam nešto izmiče i nikako da stignete na to odredište gdje živi savršenstvo. Istina je da samo ego u nama želi da bude bolji, da se svidi drugima, da svojom pojavom manipuliše i kontroliše prisvajajući život koji mu nikako ne pripada. Naša istinska priroda nema takva stremljenja jer je već cjelovita, nema šta da postane jer već sve jeste.
Kakogod, ego zamišlja da ima kontrolu nad životom, da je on taj koji nešto radi i koji može da mijenja samog sebe. Zapravo promjena se dešava sama od sebe kada je život u nama zreo. I ako se čini da se život odvija vođen našim naporom, to je jedino zato što nismo prisutni u trenutku kada se on dešava – u sadašnjosti. Ljudi dožive hiljadu stresova i briga dok ustanu iz kreveta i spreme se za posao, a da obrate pažnju primijetili bi kako tijelo jednostavno ustaje i obavlja sve jutarnje aktivnosti po redu, samo od sebe. Pa umjesto trčanja za ispunjenjem, prosvjetljenjima, ciljevima i bježanja od onoga što jeste, izazov je da konačno stanemo, da dopustimo sebi da budemo baš onakvi kakvi jesmo, da obgrlimo svoje napukline i sve ono što nas čini ranjivim, da se otvorimo za ono u nama što mi vidimo kao nepoželjno i nesavršeno. Cjelovitost i ispunjenost se ne otkrivaju bježanjem i stremljenjem ka nekoj zamišljenoj slici o sebi, nego u sočnosti onoga što jesmo, u otvorenosti i dopuštanju da sve u nama osvijetli svjetlost svijesti.
Jedna mala vježba na kraju:
Kada se čini da je život težak, da se mučite i naprežete – primjetite da vam čak i taj napor dolazi spontano. Primijetite kako se disanje odvija samo od sebe, kako tijelo obavlja milijarde funkcija – samo od sebe, kako niste morali učiniti nikakav napor da vam se pojave misli; primijetite kako ste klimnuli glavom, počešali se, kako ste upravo nešto rekli, popili vodu ili pojeli nešto, i da je sve to došlo samo od sebe. Kako počnemo primjećivati spontanost života, tako se i naša percepcija pročisti, te uhvatimo korak sa onim što jeste – blistava sloboda sadašnjeg trenutka. Možete takođe preispitati stresne misli putem Rada Byron Katie i što više budete preispitivali, otkrivaćete u sebi sve dublji i dublji mir koji je uvijek tu – samo što smo mi negdje drugo.
Uz ljubav,
G.
