Muškarci treba da iniciraju?

“Muškarci treba da iniciraju.”

Ta misao mi se pojavila dok sam šetala gradom. I, gotovo automatski, moj um je krenuo da je preispituje u duhu Rada Byron Katie.

Da li je to istina?

Zapravo — ne znam.

Mogu li bit apsolutno sigurna da je to istina?

Ne mogu.

Šta se dešava kada vjerujem u tu misao?

Postajem pasivna. Čekam. Suzdržavam se.
Pokušavam igrati ulogu “žene” koja mi, ako sam iskrena, nikada nije prirodno sjela. (Primijetite kako u društvu postoje ideje kako muškarci i žene “treba” da se ponašaju, a onda postoji i realnost kako se stvarno ponašamo.)

Vidim da u sebi imam dosta te pokretačke energije kojoj ne dozvoljavam da se ispolji u muško-ženskom odnosu jer, pobogu, to nije “ženstveno”. U isto vrijeme osuđujem muškarce jer oni “treba” da iniciraju, a često to ne rade iz ovog ili onog razloga, i onda se razočaram i distanciram od njih.

Kad sve to malo pogledam sa strane, postane gotovo komično. Kao da pokušavam da uguram stvarnost u neku zamišljenu kutiju koja je sagrađena od fantazije i uvjerenja mog uma. I meni svakako nije udobno u toj kutiji jer samu sebe ograničavam, ali isto tako ograničavam i namećem svoje ideje stvarnosti (kakvi muškarci treba da budu!)

I onda pogledam kako se ova ideja provlači kroz moj život i primijetim da to nije samo tako u muško-ženskim odnosima, nego i u prijateljskim.

Često sam u sebi brojala ko se kome javio i ko je na redu. Ko “duguje” inicijativu. I dešavalo se da budem razočarana, umjesto da jednostavno uradim ono što mi dolazi prirodno.

Ko bih bila bez te misli? Bez ideje da muškarci treba da iniciraju?

Slobodnija. Direktnija. Iskrenija. Ne bih čekala. Djelovala bih. Slušala sebe.

I tu dolazi preokret:

Žene treba da iniciraju, ili još bolje, ja treba da iniciram.

Jer ako mi se neko pojavi u mislima, ako osjetim želju za kontaktom — zašto bih to zaustavila? Zašto bih čekala da neko drugi uradi moj dio? Misli su nam date sa razlogom.

Evo jedan mali primjer:

Prije nekoliko mjeseci pisala sam bivšoj cimerki, Lisi, kako bih voljela da se ona nekad meni javi prva. Imala sam osjećaj da ja održavam naš odnos i da je sve na meni jer istina je da sam ja inicirala, ali Lisa nikad nije ignorisala moje pozive. I ispod mog osjećaja tuge je zapravo bio osjećaj da joj nisam dovoljno važna. Moj ego je tražio neku potvrdu kroz to traženje da drugi inicira.

Juče sam se probudila i pomislila na Lisu. Zamislila sam kako pijemo kafu i ćakulamo. Napisala sam joj poruku. Odgovorila je: “Dođi, slobodna sam.”

I to je bilo to. Jednostavno.

Kasnije mi se zahvalila što sam se javila i izvinila što se ona rijetko javlja. Zanimljivo je da mi to izvinjenje uopšte nije bilo potrebno. Jer ja sam naprosto bila autentična, a i ona isto.

Postoji još jedan preokret:

Muškarci ne treba da iniciraju.

Ne treba — jer život kakav jeste je živ tok u svakom momentu, mijenja se, muškarci se isto mijenjaju – i otkud ja znam šta oni treba da rade ili ne. Ali znam da društveno nametne uloge ograničavaju i muškarce i žene u tome da budu slobodni da se spontano izraze.

Tako da muškarci mogu i ne moraju da iniciraju — to je njihov posao. Ja ću da se bavim svojim. I to mi daje slobodu — da biram, da odlučujem, da djelujem, da pratim sebe iznutra i da osjetim jasno šta želim, a šta ne želim. To je moj posao.

Biti inicijator je zapravo moćna pozicija – ne moraš da čekaš, možeš da djeluješ i da vidiš šta će se desiti. I ko zna – život te možda iznenadi na lijep način. U svakom slučaju – nema greške.

Za kraj, jedno pitanje:

Šta biste uradile kada ne biste čekale da neko drugi napravi prvi korak?

A ako ovo čita neki muškarac — kako vi doživljavate iniciranje?