Danas je trebala biti radionica u Zagrebu ali je otkazana jer sam dobila ospice.
E sad znate vjerovatno da one znaju nekad intenzivno, a nekad malo manje intenzivno da svrbe. Ja nešto mislim da i intenzitet svrbljenja zavisi od ega. Primijetila sam npr. da neki ljudi više kukaju na hladnoće ili vrućine i čini se da im više smeta svašta nešto, više ih muče svakodnevne male neudobnosti ili nelagode, neko od muve zna da napravi slona, a neko sasvim spokojno preživi veće bolesti. Poenta ovoga naravno nije da se osuđuju oni koji više pate usljed životnih okolnosti, nego da jednostavno da primijetimo da tijelo samo po sebi ne iskazuje otpor ni prema čemu, da je um taj koji je nemiran i napet i ima poriv da nešto stalo mijenja i popravlja, a sa umom se može raditi (Rad npr.).
Često bolest prati nelagoda ili bol. Ja za bol odnedavno jednostavno uzmem tabletu protiv bolova. Nekoliko puta otkako su se pojavile ospice bilo je i glavobolje, prije sam se nešto snebivala, te štetne posljedice, te može samo prirodno, sad vidim da je to bio neki strah isto (od smrti) i neka prevelika želja da se zaštiti tijelo (opet ne osuđujem one koji tako rade – sama sam tu bila i tako radila). Ok, što se tiče svraba, mogu vam reći da je to izvrsna duhovna praksa. Primjećujem da i ne svrbi toliko mnogo, primjećujem da samo tijelo po sebi nema želju da se češe, ali da je um taj koji ima poriv tj. ego. U nekim zen manastirima ljudi se stavljaju da meditiraju u neudobnim uslovima – tipa hladnoća, neugodan položaj, možda i glad i još je tu i ‘zen majstor’ koji te ošine ako kreneš da spavaš, sve to da bi na površinu isplivale sve ‘priče’ koje um ima o onome što se dešava, svi otpori koji se inače u životu mogu pojaviti. I što više to izlazi na površinu, vama postaje jasnije da vi niste ‘to’, nego da ste jednostavno svijest kroz koju se sve to dešava i kako se unutrašnji prostor čisti, tako i patnja postaje sve manja i manja uprkos okolnostima.
Ali mi svakako ne moramo da idemo u zen manastir, život daje sasvim dovoljno materijala da se ego lijepo pokaže u svoj svojoj raskoši i veličini i za neke od nas prelomni trenutak može biti kada bolest pokuca na naša vrata. U tom momentu možemo postati žrtva okolnosti (jadna ja, što baš mene, Bog/život je nepravedan), a možemo i razmisliti – zašto je ovo dobro za mene? Šta ću naučiti iz ovoga? Mogu li naći mir uprkos onome što se dešava? Zašto mi život daje ovu pauzu? A možemo naravno posmatrati i raspetljati te priče koje ego plete oko neke okolnosti uz pomoć Rada Byron Katie kog ja uvijek od srca preporučim za sve mentalne patnje i probleme!
Želim vam jedan zdrav i radostan dan – a to naravno podrazumjeva zdrav i radostan um!
XOXO,
Gordana
P.S.! – Bolest ne znači da ste nešto loše uradili ili da ste to privukli zbog svog razmišljanja ili zbog niske vibracije kako neki kažu. Ko uopšte može tvrditi i apsolutno znati da je to tako?! Bolest nam jednostavno pokaže da mi nismo ti koji kontrolišu život ili smrt. To je poziv na predaju u smislu predaje briga dok i dalje možete raditi sve što je razumno da se izliječite. I kao što nisam imala kontrolu nad tim da li ću dobiti ospice ili ne, tako primjećujem da nemam kontrolu u smislu borbe protiv njih. Moje tijelo to već samo od sebe radi (malo mu pomažem zdravom ishranom, a i um u miru je veliki bonus) i hvala mu za to! Milioni godina evolucije stoje iza toga! 🙂
