Ego i kontrola

Ego je kao malo uplašeno dijete koje traži sigurnost, traži da se uhvati za nešto, traži da kontroliše i vlada stvarnošću, ljudima, situacijama da bi se odbranio od nepoznatog. Drugo ime za ego je strah jer bez straha nema ni te potrebe da se nešto kontroliše, bez straha postoji samo sloboda u svakom trenutku.

Ego želi moć jer je u suštini ne posjeduje, jer je u suštini ništa i to mu je onda  kao neka kompenzacija. Što čovjek više želi moć i kontrolu (čak i nad samim sobom) – manje je svjestan pravoga, istinskog sopstva, Boga, života, ljubavi. Tako da su moć i ljubav kao neke dvije polarnosti. Budite sigurni da Makijavelijev Vladalac (i svi poput njega) ne znaju šta je to ljubav i šta je istinska radost. To je pakao odvojenosti od Boga i od drugih ljudi – što je zapravo isto. I svako od nas ovo lično zna iz iskustva – svaki put kad manipulišem i pokušavam kontrolisati stvarnost i ljude  – ne osjećam se dobro, udaljavam se od mira i unutrašnje harmonije.

Kada smo svjesni svog istinskog sopstva uopšte nas ne zanima moć ni kontrola – čak naprotiv. Radost pronalazimo u predaji onome što jeste.  I ta predaja nije nešto što se radi ili što ego može uraditi ma koliko se trudio na silu. Predaja je jednostavno otvorenost za sve da se desi.

Često se i duhovna potraga pretvori u instrument ega da zadobije moć i kontrolu. Pa tako pokušava kontrolisati samog sebe kako bi nešto zadobio, kako bi izgradio određenu sliku pred ljudima i na taj način manipulisao. Tako imamo poplavu tzv. materijalizovane duhovnosti koja egu obećava sve – možete imati sve što želite ako uradite to i to, ako ste takvi i takvi. Dakle pokušavam da koristim sebe kao instrument da bih nekako pobjegla od ovoga sada i domogla se nečega boljeg.

Istina je da mala sićušna misao nikad ne može imati moć koliko god se upinjala i da sve manipulacije padaju u vodu jer je pozadna istih strah i osjećaj odvojenosti. Ego zna da u biti ne može kontrolisati nikoga i ništa – i kada pokušava to često vodi u očaj i osjećaj bespomoćnosti i frustriranosti. Pokušavamo uraditi nemoguće.  Kada osjetite ove emocije – to je jednostavno zato što vam stvarnost poručuje – vi niste Bog – tj. vaš ego nije Bog.  To je signal koji upućuje na povratak u harmonično stanje bivanja – gdje je sve slobodno da bude kako jeste.

Rad Byron Katie je poziv da zavolimo  ono što jeste, kakvo jeste, ne nekim manipulacijama, nego jednostavnim preispitivanjem misli i uvjerenja koja nas odvajaju od te ljubavi, mira i slobode u nama samima. Pa kada vam mir postane broj jedan na listi životnih prioriteta, tad je vrijeme za ozbiljan Rad na onome što vas odvaja od tog mira. I to vrijeme je uvijek pravo vrijeme – nema greške!:)

S ljubavlju,

Gordana Ivetić

PS. Primijetite kako nijedno ljudsko biće nije vlasnik drugog (čak ni u odnosu roditelji – djeca) – kako smo svi zapravo slobodni i manipulacija može raditi samo uz voljni ili nevoljni pristanak druge osobe, tj. sve dok se i druga osoba ne oslobodi straha i ne otkrije svoj autentični glas.