‘Ovaj život je s.anje. Zašto uopšte živim?! Ne želim da živim! Želim da pobjegnem od svega. Ništa mi ne ide. Kako bih mogla ovo sve okončati na najlakši mogući način? itd. ‘
Tako sam ja razmišljala nekad u mraku svojih misli. I povremeno bih fantazirala o nekom izlazu iz svega. Bila sam žrtva života, okolnosti, drugih ljudi, sa mentalitetom – ‘što baš meni?’ 🙁
Nije baš tako loše biti žrtva jer žrtva ne prihvata odgovornost za ono što joj se dešava. Žrtva je slijepa, ne vidi sebe. Uvijek ima neko izvana ko je kriv i lakše je puno kriviti sve oko sebe nego mijenjati sebe, tj. izgleda lakše ali dugoročno nas stigne to bježanje od jedinog krivca za sve naše patnje i probleme – našeg vlastitog uma.
Pa kako to da je jedini krivac naš vlastiti um?
Jednostavno. Možemo sjediti sami u sobi i biti u miru sa sobom i svijetom takvim kakav jeste, a možemo sjediti u toj istoj sobi i mučiti sebe mislima (a čije su to misli?!) vjerujući da je nešto izvan nas uzrok naše patnje.
Ako prokopamo malo dublje u mehanizam tih samopovređujućih misli, uvijek dođemo do nekog straha. Na nivou ega-ličnosti, osoba se boji da će nešto izgubiti ili da nešto neće dobiti, tj. da je zakinuta na neki način od strane života/ljudi i sl. Čak i krivica koja se javlja u vezi sa vlastitim postupcima je tu jer se plašimo da ćemo nešto izgubiti ili da smo izgubili nešto kao posljedicu nekog učinjenog ili neučinjenog djela i to je onda neki ludi pokušaj da se prošlost promijeni. Ego nesvjesno misli ako se dovoljno dugo samooptužujem, Bog će me čuti i nešto magično će se desiti da se prošlost promijeni.
A ako bismo na neki čaroban način uklonili strah iz vlastitog sistema, mi se ne bi imali za šta brinuti. I to je sva suština rada na sebi – suočavanje sa unutrašnjim strahom, za koga nesvjesno krivimo naizgled spoljašnju stvarnost.
Ego uvijek operiše iz osjećaja nedostatka jer on je to po default-u. Ego stanje svijesti je stanje odvojenosti od stvarnosti u kome se nikad ne mogu osjećati cjelovito i u miru. I tako to ostaje dok zaista ne otkrijem ko sam ja zapravo u svojoj najdubljoj suštini.
Ja sam nekim Božijim blagoslovom otkrila tu suštinu i to nije ništa specijalno, ali opet je bilo potrebno toliko godina da se vratim Sebi – iako sam paradoksalno uvijek bila To i ništa drugo. Ispod svega što je prolazno, malo sitno – kao što je misao, senzacija u tijelu ili emocija – nalazi se ono što je postojano, uvijek tu – ono što smo svi. Mir. To je to. Mir je uvijek tu ali za ego on nije zanimljiv, ili je čak dosadan. Zato ga naš kompleksan um ne prepoznaje dok se bavi drugim ljudima, raznim distrakcijama i sl. I kada vam taj mir postane najvažnija stvar na svijetu jer ste se umorili od rata sa sobom i drugima – onda polako počnete da mu se vraćate, da se vraćate Sebi kao izvoru svog vlastitog ispunjena jer ništa izvan nas samih nam ne može dati to ispunjenje.
I na kraju stignete do toga da je sve oko vas taj mir i da ste samo kroz percepciju straha vidjeli drugačije. Mir je sve i mir ste vi, i u tom miru sve što se odigrava su slike koje prolaze i vaš um koji ih tumači. Bez tog tumača – nema drame. Zato se ja ponekad šalim pa kažem kako je Bog stvorio svijet ali ego želi da mu bude narator, i tom naracijom stvara svoju patnju.
Iz ove perspektive sada sva moja patnja je bila samo loš san. A san nije stvaran, ništa se zapravo loše nije desilo, to jasno vidite kad se probudite. Sve što je uvijek bilo i biće je mir i mnoštvo samopovređujućih misli koje su se javljale u njemu, a u koje sam ja vjerovala. Kada sam preispitala te misli i usidrila se u Sebe – san se rastočio i ostala je jednostavna stvarnost kakva jeste. Jedan trenutak – ovo sad – nije težak ali mogu biti teške naše misli koje se javljaju u njemu – i to je sve.
I ako želite malo da pročistite tu naraciju, da se ‘smirite’ pozivam vas da preispitate svoje priče i stresne misli putem Rada Byron Katie jer to je za mene zaista bio autoput do Sebe i ovog mira o kome pišem. Da zakažete sesiju sa mnom, javite mi se na: info@stvarnostjeljubazna.com.
Bilo bi mi drago da čujem od vas.
S ljubavlju,
Gordana
